"Ako ja stanem, sve staje" - psihologija kronične odgovornosti

Za sve koji su odgovorni za previše - i koji su zaboravili da to nije prirodno stanje.

Postoji rečenica koja se pojavljuje u razgovorima s poduzetnicima, roditeljima, voditeljima timova, i svima koji su negdje postali "osoba koja drži sve zajedno."

Nije uvijek izgovorena naglas. Često je samo tih uvjerenje koje upravlja svim odlukama:

Ako ja stanem, sve staje.

I ono što je najzanimljivije - ta rečenica je u nekom trenutku bila istinita. Možda i jest istinita. Problem nije u njenoj točnosti. Problem je u tome što je postala identitet.

Kako nastaje kronična odgovornost

Nitko se ne probudi jednog jutra i odluči: "od danas ću biti osoba koja ne može stati."

Kronična odgovornost se gradi polako, kroz niz situacija u kojima je preuzimanje kontrole bilo funkcionalan odgovor. Ti si riješio/la problem kad drugi nisu. Ti si ostao/la kad su drugi otišli. Ti si provjerio/la dvaput jer se jednom pokazalo da to ima smisla.

I svaki put kad je to funkcioniralo, mozak je zapisao: ovako se opstaje. Ovako se brine. Ovako se vrijedi.

S vremenom, to više nije strategija - to je automatizam. I automatizmi se ne propituju. Oni se samo izvršavaju.

Što kronična odgovornost radi s tobom

Na površini izgleda kao kompetentnost. I jest - u nekom smislu. Osobe s kroničnom odgovornošću su često iznimno sposobne, pouzdane, i učinkovite.

Ali ispod površine se događa nešto drugo:

Tijelo je u konstantnoj pripravnosti. Živčani sustav koji je uvijek "na" - koji skenira probleme, predviđa scenarije, planira izlaze - ne zna se isključiti ni kad nema stvarne opasnosti. Odmor postaje nemoguć jer odmor zahtijeva povjerenje da će stvari funkcionirati i bez tebe. A to povjerenje - nemaš ga.

Delegiranje je gotovo nemoguće. Ne zato što si kontrolna freka, nego zato što si duboko uvjeren/a da nitko drugi neće napraviti dovoljno dobro, dovoljno brzo, ili s dovoljno brige. I možda imaš dokaze za to. Ali cijena je da sve prolazi kroz tebe - i da sustav koji si izgradio/la postaje ovisan o tebi na način koji iscrpljuje.

Vlastite potrebe postaju nevidljive. Kada si cijelo vrijeme fokusiran/a na ono što drugi trebaju, ono što projekt treba, ono što klijent treba - vlastite potrebe se guraju na kraj liste. I na kraju liste - nikad ne dođemo.

Paradoks: što više preuzimeš, to si nezamjenjiviji/a - i to te više troši

Ovo je zamka kronične odgovornosti.

Što više preuzimeš, to okolina više očekuje da ćeš preuzeti. Što više okolina očekuje, to je teže stati - jer bi to značilo izneveriti ljude koji su se naučili oslanjati na tebe. I tako krug ide u krug, sve uži i uži.

Dok jednog dana ne osjetiš da jedva dišeš - a izvana sve izgleda u redu.

"Ako ja stanem, sve staje" - je li to stvarno istina?

Vrijedi pitati se: je li to objektivna činjenica - ili uvjerenje koje si izgradio/la toliko davno da ga više ne propituješ?

Jer ponekad jest istina - sustav doista ovisi o jednoj osobi, i to je strukturalni problem koji treba riješiti.

Ali češće nego što mislimo, ta rečenica nije opis stvarnosti. To je internalizirana priča o tome što se dogodi ako pustimo stvari. Priča koja je nekad imala smisla, ali se od tada nije ažurirala.

I ta priča te drži u stanju kronične mobilizacije - čak i kada stvarna opasnost nije prisutna.

Što je zapravo u pitanju

Iza kronične odgovornosti gotovo uvijek stoji nešto dublje od organizacijske dinamike ili previše posla.

Stoji pitanje: što se dogodi s mojom vrijednošću ako ne budem nezamjenjiv/a?

Stoji strah: ako ne kontroliram, stvari će se raspasti - i to će biti moja krivnja.

Stoji uvjerenje: briga o sebi je sebičnost. Ja se brinem o drugima.

To nisu logični zaključci. To su emocionalni obrasci koji su se formirali puno prije nego što si pokrenuo/la firmu, uzeo/la vodeću ulogu, ili postao/la roditelj.

I upravo tu - a ne u boljem time managementu - leži stvarna promjena.

Što nije rješenje

Nije rješenje raditi manje. Ili bolje organizirati kalendar. Ili uzeti tjedan odmora.

Sve to može privremeno olakšati. Ali kronična odgovornost je obrazac koji putuje s tobom - na godišnji odmor, u vikend, u razgovor s partnerom/icom, u spavanje.

Pravo rješenje je razumjeti odakle dolazi taj obrazac. I polako, postupno - izgraditi novo uvjerenje da tvoja vrijednost nije u tome koliko nosiš.

Ako ti je ova rečenica bliska - "ako ja stanem, sve staje" - i osjećaš da si od nje napravio/la identitet, a ne samo opis trenutne situacije, to je dobro mjesto za razgovor.

Ivana Kurtovic

Neuromarketing-based marketing communication strategist

Seasoned player from the adidas Group team.

Performance oriented, mobile executive.

Capable of working within smaller markets, until now. Unique combination of creative marketing abilities and business strategy development.

Proven talent for identifying core needs and translating them into results.

Strong drive to continue the growth and expertise in the field of Marketing, Neuromarketing and Brand development.

 

https://confidentcreativecollaborative.com
Next
Next

Kad greška nije samo greška: burnout kod privatnika